utorak, 27. prosinca 2011.

Nova godina - Što je to?

     Gdje ću dočekati novu godinu? Prvi puta u 20 godina - nemam pojma, ustvari, znam da neću svirati. Do sada sam uvijek svirao na raznim mjestima.
    Ako se dobro sjećam - prvi doček koji sam svirao negdje sa bandom bio je u hotelu u Kutini. I mislim da sam imao 14 godina. Od tada zaredali su se dočeci svugdje. U Livnu u "Forum centru", na Bjelolasici (koja je izgorjela ove godine), po raznim gradskim trgovima, vani na otvorenom, hotelima, restoranima itd...
     Dalibor me pitao prije par dana - gdje ćemo za Novu? Hahaha.. Nemam pojma. Stvarno - zadnjih 20 godina nisam o tome razmišljao. Sigurno ću biti sa Marinom i malim "Pericom" kako ga zovemo od milja. Opcije: Baš i nema puno izbora u ovom malom gradu... Znam samo da ću se vrlo neobično osjećati ako ću biti primoran slušati nekakav band koji bi me trebao zabaviti, jer.. Do sada sam ja zabavljao :)

     Novogodišnje odluke ili želje? Što je to? Da li je to nešto obavezno? Kako to uopće funkcionira? Što ljudi rade na dočeku Nove godine? Da li je to zaista neka posebna noć?
 Što mi znači dočekati Novu godinu? Moram li se napiti? Plesati? Pjevati? Grudati na snijegu? Što mi je činiti na dočeku Nove godine?
Zaista nemam pojma. Ustvari, znam da neću svirati.

ponedjeljak, 26. prosinca 2011.

Kako do Božića?

     Valjda me uvijek u ovo, Božićno vrijeme uhvati inspiracija. Emocionalan sam tip, s nostalgijom se prisjećam kako je to nekada bilo.

     Nekad davno, dok je baka još bila živa, jako sam se radovao badnjoj večeri. Zapravo je cijeli taj dan bio nekako poseban. Od ranog jutra, došavši sa posljednje zornice te godine jedva smo dočekali da okitimo bor. Uvijek je to bio veliki bor i uvijek se tata dobrano namučio da ga postavi na stalak i unese u kuću. Sjećam se, kao danas, prvog izdanja iz 1978. na kazeti "Narodi nam se" Simfonijskog orkestra i Akademskog zbora "I.G.Kovačić", te poznatog Kićinog albuma "Christmass with Kićo - Svim na zemlji mir veselje". To su pjesme koje pamtim i danas i čiji zvuk i danas u meni budi nostalgiju i priziva suze koje teku same, jer su to za mene bila najljepša vremena u djetinjstvu.
     Tata je imao poseban (ručne izrade) automat sa raznoraznim relejima koji su tako lijepo palili i gasili lampice u obliku fenjerčića, koji je proizvodio poseban "klik" paleći i gaseći te lampice. Bilo je tu i razbijenih kuglica, ali mama se nije ljutila jer radost zajedničkog kićenja bora je bila neizmjerna.  U podnožju su se slagale posebne, niti ne znam koliko godina stare, kartonske jaslice čija je svaka figura odvojena za sebe. Sjećam se i kako smo svake iduće godine uspjeli nabaviti i po jednu ovčicu, anđelčića.. U tu štalicu tata je ugradio posebnu lampicu koja je stalno svjetlila i davala još jednu posebnu toplinu.

     Okitivši bor, preostalo nam je jedino da čekamo da padne mrak. Ispod obiteljskog stola bilo je slame (ne sjećam se odakle i tko ju donese). No, iščekivanje da što više rodbine dođe, da vidim bratiće, sestrične, stričeve, strine, tetke i mnogobrojnu rodbinu koja je jedva stala u kuću. Mi, djeca, imali smo svoj poseban stol u kuhinji jer nismo svi stali za taj veliki blagdanski stol. Pogasivši svjetla u kući, sjećam se strica koji je sa rakijom i mislim, kruhom i svijećom dolazio za taj naš stol, donesavši svijetlo i hranu u naš dom. Uz obaveznu zajedničku molitvu, znalo se tu i zapjevati Božićnih pjesama koje je započinjao tetak Joža.
     Iako skromna, večera od grah salate bila je dugo iščekivana jer smo nekako oduvijek taj dan izbjegavali prežderavanja. Ustvari, mislim da do tada ništa nismo niti jeli. Nakon te skromne, ali toliko svečane večere, na stol su stigle oblatne spojene sa medom, što smo mi, djeca obožavali. Uvijek ih je falilo i nikad nije bilo dovoljno. :)
    Hruskajući oblatne, uživali smo u mirisima kipućeg kompota od suhih šljiva, dunja i jabuka, od kojeg je cijela kuća mirisala.
     Na stolu je bilo oraha, lješnjaka... I dok se rodbina polako razilazila, najveći događaj se tek približavao.

Vani snijeg, hladno... Probijajući se kroz njega, dovoljno smo promrzli da bi nam bilo super toplo u crkvi, pola sata prije početka ponoćke.
     Taj poseban, glasni zvuk (valjda su bili otvoreni svi registri) orgulja, učinio je da je svaka duša pjevala. Sve je bilo glasno, svi su pjevali. Valjda je to i dan danas doba godine kada svi znaju skoro sve Božićne pjesme. Cijela crkva je orila, dok smo uživali miris desetak borova koji su crkvu učinili tjesnom, ali toliko toplom i ugodnom.. Ja sam se posebno veselio toj večeri jer je većina svijeta pjevala prvi glas, osnovnu melodiju, a nas nekoliko, poigravalo se, pjevajući druge, treće glasove ne narušavajući svečanost trenutka.

     Jaslice u crkvi bile su poseban projekt, tekla je tu i voda, plastične patkice su plivale po jezercu, figure su bile ogromne, vol i magare grijali su štalicu podno grada Betlehema iznad kojeg je svijetlom obasjavala put zvijezda repatica. Pastiri su čuvali ovce, izdaleka su prilazila tri kralja. Sve je bilo toliko lijepo da je bilo nemoguće ne zastati  pogledati.
     Snenih očiju vraćali smo se kući, čestitavši si Božić polijegali smo spavati. Sa posebnim mirom i radosti u srcima, usnuli smo...
     Ranim jutrom zavirivali smo pod bor tražeći poklone. Nisu to bili ipodi, laptopi,mobiteli, igračke... Dobili smo nekoliko narandži, i naravno svakome jedne termo-čarape. Ako je i bilo koja čokolada - znali smo da ćemo ju svi podijeliti. Svatko je dobio svoje tri kockice, no ako se dogodilo da netko nije na vrijeme pojeo svoj dio - ja sam, priznajem, znao učiniti svoju čaroliju da čokolada nestane a da nitko ne skuži kako i kada.
    
     Volim svoje roditelje, braću i sestru. Božićno vrijeme u meni budi sjećanje na taj poseban mir, tu posebnu radost, obiteljsko zajedništvo, sretno djetinjstvo koje će mi zauvijek ostati u sjećanju.
     Moj Božić bio je čaroban, zahvaljujući radosti u srcu.
Dragi čitatelji, nadam se da ste svi bar jednom u životu osjetili tu čaroliju. Tu čarobnu noć, kad se svi vraćamo u djetinjstvo, nevino, čisto. Moje želje za sve nas su usmjerene ka tom trenutku.
NARODI NAM SE KRALJ NEBESKI
OD MARIJE, ČISTE DJEVICE
NA TOM MLADOM LJETU
VESELIMO SE
MLADOGA KRALJA SVI MOLIMO.
DAJ VAM BOG ZDRAVLJE, K TOMU VESELJE
I NA MLADOM LJETU SVEGA OBILJA.

Svima Stjepanima, Stjepanama, Štefovima, Ivanima, Ivanama - također želim sretan imendan!!

subota, 17. prosinca 2011.

Božićni koncert u Lipovljanima

Upravo stigoh sa Božićnog koncerta u Lipovljanima. Zašto u Lipovljanima? Zato što me nostalgija vuče za ljudima koje poznam od malena, zato što želim saznati u kakvom je stanju moje malo selo. Sjedoh u zadnje redove, nekako me zanimalo kako je to slušati nešto iz perspektive slušatelja tj. gledatelja.
U početku sam bio razočaran zvukom, za koji sam siguran da je mogao biti puno bolji, no to nije bilo važno. Mislim da je KUD Lipa otpjevao već standardni "Dobra večer dobri ljudi". Pomalo razočaran i iziritiran upornom "lajanju" nekoliko starijih žena koje su sjedile iza mene, pomislih da ne mogu tako uživati kad non-stop melju i to u sav glas. A nakon svake pjesme najduže plješču! Nažalost, niti jednu pjesmu nisu doživjele. Ali ja unatoč njima - jesam. Iako ne znam niti jednu riječ češkog jezika, dirnula me izvedba "White Christmass"(na češkom) jer su dečki na saksafonima odlično svirali, pomalo razlikući se od obične, prosječne i dosadnjikave harmonije. Osjetio sam po prvi puta da dečki koji su svirali, a i zbor koji je pjevao uživaju u toj pjesmi.
Iako na amaterskom nivou, zazvučali su zaista ugodno. Svaka čast!
I onda vrhunac večeri zbog kojeg sam i došao pozvan na taj koncert. Crkvena ekipa "Veritas", nedavno osnovanih mladih dečki od kojih su mi čak trojica rođaci. Vrhunac i razočaranje! Znao sam da sjajno svi pjevaju a lijepo i sviraju, ali je nezaineresirani ton majstor potpuno ignorirao neke od desetak solo pjevača, tako da svi skupa nismo čuli kako pjevaju.
Znam ja da to nije niti važno, jer se ipak osjećala čarolija u zraku! Dečki i Mirela, svaka vam čast! Prekrasno pjevate i odlično svirate! Ono što vam fali jest voditeljska palica, sigurna ruka, koju sam čak voljan i spreman ponuditi jer osjećam da možete još puno bolje!
Osjetio sam na trenutak Božićnu radost i hvala vam na tome! Ako vam ikako mogu pomoći da se još malo usavršite - zovite me i ja ću vam drage volje doći na probe, koliko budem mogao i znao!

nedjelja, 11. prosinca 2011.

Sve što mi treba...

     Jeaaaahhh!! Uspio sam osvojiti jedan pozitivan komentar, doduše ne na blogu, već na facebooku, što mi je bilo sasvim dovoljno da nastavim pisati, makar u ovim trenucima još nemam temu. Aha, eto i teme!!!

     Razmišljam o tome kako sam blog na bivšoj adresi otvorio prije desetak i više godina. I moglo se na tom blogu pronaći i korisnih i zanimljivih informacija, kao i mnoštvo oglasa, gluposti, šala, razmišljanja.. No koliko god se trudih, uvijek mi je ostala jedna gorčina jer skoro nikada nisam dobio povratnu informaciju u obliku komentara, različitog ili sličnog mišljenja. I pisavši, počelo me zanimati da li to itko uopće i čita. Pa sam počeo stavljati oglase o nastupima banda, linkove na meni zanimljiva mjesta, slike, video i audio isječke.. Međutim, od povratne informacije niti p.
Budući da sam se osjećao jadno - odlučio sam na svoj blog instalirati i brojač, koji sam morao mjesečno plaćati, ali sam bar vidio koliko znatiželjnika je "skoknulo" do bloga a čak sam mogao vidjeti i iz koje zemlje. Naravno, sve opet bez ikakvih komentara i povratnih informacija..
     A onda je došao Facebook!!!

     Malo smo svi zatupjeli od tog facebooka. Ja napišem status, ti ga lajkaš, pa ga netko share-a, pa ga opet netko lajka.. Pa podjelim video..Pa očekujem da svi moji frendovi lajkaju to što ja postam.. Pa ja lajkam nešto što je netko postavio na svoj "zid"..Pa uploadam fotku slikanu prije pet sekundi, pa svi znaju gdje sam i što radim.. I tako u nedogled....
     Čovjek je društveno biće, tako piše u knjigama i tako jest. Ali, kakvo je to "odabrano" društvo na facebooku kad od 400-500 facebook prijatelja većinu zaista ne znam, niti oni mene poznaju. No, priznajem, također sam znatiželjan. Često volim zaviriti u tuđe fotke, pregledati tko je i što postavio na taj virtualni zid. Mojih par najboljih prijatelja nemaju facebook profile.
    Neke od svojih facebook prijatelja sam doslovce izbrisao sa liste ikakvih prijatelja samo zbog nekakvih izjava ili postova koji su mi bili apsolutno neprihvatljivi.
No, da li njihove ili moje izjave zaista govore sve o njima ili meni? Zaista, kako ću nekoga nazvati prijateljem kad o njemu nemam pojma niti gdje živi niti odakle se poznajemo. Kako je moguće da se svi mi nazivamo prijateljima? Što je sa mojim stvarnim prijateljima koji niti nemaju facebook profile? Svaka im čast! Mi se nalazimo rijetko, na kavama, na večerama, na koncertima. Oči u oči! Ne postoji profil koji može okarakterizirati moje prave prijatelje. Facebook? Facebook je zadovoljavanje puste taštine i vlastite znatiželje. Samopromocija koja udaljava ljude jedne od drugih i veže ih za stolice i kompjutere.
Razmišljao sam ja i o prednostima facebooka. Eto, vidim što mi radi rodbina u Njemačkoj, Australiji, Francuskoj, Americi. Ipak, vidim i saznam što se danas događa u gradu, vidim kome se rodilo dijete, kako je bilo na nečijoj svadbi..
     Od silnog gledanja i znatiželje - zaboravljam na sebe. Ne stignem se družiti s ljudima. No, eto rješenja. Pa platite si internet na mobitelima, instalirajte facebook i umrežite se. Bit ćemo svi jedna velika, sretna, pokretna obitelj u kojoj će svi znati sve o svakome. Kad sam rođen, gdje sam rođen, zašto sam rođen. Na youtubeu ćemo svi vidjeti što sam zadnje radio, s kime sam se družio, čak i lokaciju - gdje sam to točno bio.
     Znam, borim se s vjetrenjačama, pušem sa svojim slabim plućima u nešto što je nemoguće otpuhati. Čak i ovaj blog se može svrstati u tu kategoriju. Ali, dragi ljudi, zar ćemo biti prijatelji preko facebooka, a kad se sretnemo - nećemo se pozdraviti jer se niti ne poznamo?
   
Kakvo rješenje predlažem?
    Ne znam niti sam. Meni je teško kontrolirati svoje ponašanje i provođenje vremena, te ograničavanje sadržaja na facebooku, teško mi je prihvatiti ili ne prihvatiti prijatelje. Mislim da ću vrlo brzo pokušati izbrisati svoje slike i statuse na facebooku, ostavit ću ovaj blog i pisati i postavljati stvari samo za sebe. Neću očekivati komentare na postove, čak ne želim niti znati tko će sve što postavim pogledati. Pisati ću, a kad ne budem pisao, družit ću se s ljudima koji su mi dragi, sjedit ćemo, hodati, razgovarati. Ne želim imati 400 prijatelja koje ne poznajem. Želim ih nekoliko s kojima ću podijeliti i dobro i zlo, samo nekoliko s kojima ću se uzajamno razumjeti. A za sve ostalo? Tu je facebook! Ali, molim te, Mark Zuckerberg, nemoj da te polupoznanike ili totalne neznance moram definirati kao facebook prijatelje. Mi nismo nikakvi prijatelji, samo volimo zadirati jedan drugom u život, jer smo znatiželjni ljudi. Takav sam i sam. Zato mi ne pada na pamet puhati u prazno i pokušavati promijeniti svijet. Samo, odlučih biti ipak mrvicu nedostupniji za baš svakoga tko poželi nazvati me prijateljem. Pa makar i na facebooku.


   

četvrtak, 8. prosinca 2011.

Stroj koji proriče budućnost...

Nedavno dobih od jedne poznanice (s kojom sam "friend na facebooku") jedan link i kliknuviši na njega - otvori se stranica sa nekakvom "mašinom za proricanje budućnosti".
Znao sam da je nekakva "fora" u pitanju. "Mašina" u obliku nekakve igračke kao iz "Profesora Baltazara" koja vrti kotačiće, ispušta plinove, svjetli u bojama, drma se i trese ... Kaže meni stroj da imam 4 minute za postaviti pitanje. Zbog svoje opreznosti a i straha od "nepoznatog" - ne postavih niti jedno pitanje, nego napisah par slova, čisto da vidim kakav odgovor ću dobiti. I prođoše 4 minute, ja ne dobih odgovora.
Javim se ja poznanici i kažem joj da je zanimljiv link i stroj. Ona me upita kako to da nisam niti postavio niti jedno pitanje. I proradi mi kliker, shvatio sam namjenu ove, naočigled, bezazlene igračke.
Naime, radi se o tome da osoba kojoj ja pošaljem takav link ne zna da sva pitanja koja postavi "stroju" ja vidim na svom ekranu i naravno - ja i odgovaram na njih.

Ne budi lijen, bacim se ja na posao, jer mi se učinilo zanimljivim istraživati kakva pitanja imaju poznanici i facebook prijatelji.
I konačno, saznao sam surovu istinu, ispitavši nekoliko nasumce odabranih online poznanika, čak i rodbine. SVI IMAJU VIŠE-MANJE ISTA PITANJA. Svi koji su nasjeli na ovu igračku postavljali su pitanja tipa: Hoću li početi raditi uskoro? Hoću li dobiti na lotu, bingu? Ljubav? Smisao života? Zdravlje?
Nešto što je trebalo biti zanimljivom igračkom i zafrkancijom, meni je opet otvorilo oči. Sve se svodi na moj prethodni post. Tjeskoba, strah i nezadovoljstvo. Ljudi su zavedeni i prisiljeni razmišljati samo o surovom opstanku. Stanje duha - nula! Naravno da me iznenadila i naivnost ljudi koji su iz tko zna kojih razloga povjerovali da jedna igračka može proreći im budućnost..

Ipak, zapitao sam se što bi bilo da sam i ja stvarno postavio svoja pitanja? Imaju li moja pitanja veću težinu? Nikako. Ostaje samo činjenica da smo svi zabrinuti za budućnost, što globalnu-što lokalnu. I druga činjenica - da bi htjeli saznati stvari koje nam nije dano da saznamo. Možda baš zbog toga što ne znamo sve što bi htjeli ovaj život ima svoju draž i vrijednost.

Ali o tome nekom drugom prilikom.

ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Duh i tijelo

     Bliži se Božić, rođenje našeg Isusa, vrijeme posebnih emocija prema bližnjima, darivanja, pažnje. A moja tema nekako se hvata više za neko drugo vrijeme,vrijeme muke i ubojstva. Iz godine u godinu sjećam se jedne rečenice koja se spominje u muci po Mateju, u dijelu kada su apostoli trebali bdjeti a zaspali su - "..duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo..". Sve mi se više čini da u današnje izopačeno i izvrnuto vrijeme do izražaja dolazi potpuno okrenuta rečenica - tijelo je voljno i spremno, ali duhu ni traga.
 Nesvjesni prolaznosti svoga tijela, zanemarujemo duh.

     Nakon dugo vremena, danas sam razgovarao sa jednim jako dobrim prijateljem upravo o stanju duha. Zaključismo obojica već u početku razgovora da se posvuda osjeća velika tjeskoba. A ako nema tjeskobe, onda su ljudi zavedeni ovozemaljskim zadovoljstvima i porocima.
Odakle tjeskoba? I što je tjeskoba zapravo?

Evo medicinske definicije:

"Svakome je u nekoj mjeri poznat osjećaj tjeskobe, ili u stručnom medicinskom žargonu anksioznosti. Praktično svi ljudi ponekad osjećaju izvjesnu tjeskobu, no kod nekih je ljudi ona toliko česta, snažna i bolna da bitno umanjuje kvalitetu života.
Tjeskoba ili anksioznost (od lat. anxius, što znači uznemiren, uzrujan) ima mnogo lica i nijansi, no uvijek uključuje element straha u raznim stupnjevima intenziteta i s različitim duljinama trajanja. Pojednostavljeno je možemo definirati kao osjećaj da će se dogoditi, ili da se događa, nešto nepovoljno po naše blagostanje, odnosno nešto što će nam nanijeti štetu.
     Mada to zvuči paradoksalno, u izvjesnoj je mjeri tjeskoba potrebna za čovjekovo blagostanje. Naime, ona može biti korisna ako pravovremeno upozorava na stvarnu i uklonjivu opasnost. "Korisna" je tjeskoba koja osobu navede da odustane od određene aktivnosti ili se povuče iz određene situacije u cilju izbjegavanja štetnih posljedica.U većini pak slučajeva tjeskoba nije korisna, nego je dapače sama po sebi problem. Naime, na mnoge bolne i štetne situacije koje nas mogu zadesiti često ne možemo bitno utjecati, koliko god nas tjeskoba na njih "upozoravala", dok s druge strane uoči nekih opasnih situacija ne osjećamo nikakvu tjeskobu! U trećem pak slučaju, može nas mučiti tjeskoba i onda kada nam ne prijeti nikakva realna opasnost, dakle kad nam se "alarm" bespotrebno uključio.
     Dok ne uzrokuje veću patnju i dok ne ometa čovjeka u normalnom svakodnevnom funkcioniranju (radu, hobijima, ljubavi, društvenom životu, prehrani, održavanju higijene i dr.) ona nije medicinski problem. Drugim riječima, tjeskoba nije bolest ukoliko jako ne smeta onog tko je osjeća (ili ljude koji dotičnog okružuju). No, ako je tjeskoba jako neugodna i bolna, potrebno je poduzeti mjere protiv nje, bez obzira je li ona posljedica neke stvarne i opasne situacije, ili je nastala "iracionalno", bez "opravdanog" razloga..."

Nadalje, autori teksta iz kojega sam i posudio ovaj isječak iznose još i fiziološke utjecaje na pojavu tjeskobe, i objašnjavaju stručnim jezikom kako dolazi do tjeskobe, te naravno u nekim težim slučajevima preporučaju liječničku pomoć.

Međutim, ne nude nikakav konkretan savjet o načinu na koji si možemo pomoći.
Tjeskoba iliti duhovni strah i nesigurnost - je u zadnje vrijeme puno više od jednostavno objašnjivog osjećaja. Više mi nalikuje na sveopće stanje svih nas koji okružujemo jedni druge.

Tražili smo prijatelj i ja razloge, zadirali ispod površine, kopali, analizirali, razmišljali i vrijeme nam je prošlo samo tako, kao da nismo niti trepnuli.
Ali, razišli smo se nekako sigurniji u sebe, svjesni da smo dotaknuli neke od razloga sveopće tjeskobe. Nažalost, ja nemam toliki dar da mogu o tome pisati na zanimljiv način, ali budući da je ovo jedna od rijetkih tema o kojoj uopće pišem sa svog laičkog, nestručnog gledišta-mogu pisati koliko me volja.

     Tjeskoba je nastala zbog siromašnog stanja duha. Ne samo mog i tvog, nego je to poprimilo sveopće razmjere i sada žari i pali po cijelome svijetu, sve nas koji smo i malo skloni nesigurnosti i pomanjkanju vjere.
Sa svojim prijateljem volim razgovarati o svemu zato što je strpljiv, nemam nikakvih strahova niti tajni kada sam s njim, a kako što sam rekao ranije - vrijeme nam je proletjelo u trenu. I baš smo danas došli do zaključka kako je upravo to ključ za rješavanje jednog dijela tjeskobe koja nas više manje sve muči.
U ovo prebrzom, materijalizmu podređenom svijetu - potrebno je da nađemo vremena jedni za druge.
    
     Između ostalog, kaže moj prijatelj: "Dođem na misu, sjednem u klupu, čekam trenutak kad ću se sabrati a glava leti lijevo, desno, tisuću misli vrluda glavom. Jesam li isključio peglu u stanu? Koje obaveze nisam danas izvršio a trebao sam? Što još moram učiniti? Što ću jesti večeras? Moram promijeniti ulje u autu. Joj, pa tko me sad zove na mobitel? Kakav film je večeras? Koliko su mi narasle kamate na kredu? Kad će plaća? Joj, kako mi se ne da sutra na posao..I hrpa drugih misli..  I kako? Kako da se saberem?"
Sjedismo tako u kafiću i odjednom zazvoni mobitel, trgnemo se obojica kad vidjesmo koliko već sati ima.
I tada se ukaže zaključak - "To je to, prijatelju moj, drago mi je što smo ovako sjedili i razgovarali, što smo se konačno bar na jedno vrijeme oslobodili utjecaja vremena. Našli smo jedan drugoga i tko zna koliko dugo bi potrajalo naše druženje da nas nije prenuo taj mobilni poziv.

                                             Nađimo vremena jedni za druge!!

Ako taj zadatak ne savladamo - tjeskoba će ostati i pojačavati se svakim danom sve više i više. U toj tjeskobi sve teže će nam biti nositi se sa svakodnevnim problemima i brigama ako nemamo strpljenja čuti da drugi ljudi oko nas možda imaju  puno veće probleme i brige. Tada će nam se i naša, naoko bezizlazna situacija učiniti bezazlenom, a stanje duha će se znatno popraviti, tjeskoba će se povući do neke druge prigode tj. nezgode.

     U tom kontekstu - pozivam Vas da pronađete vremena i u petak za poslušati jedan lijepi, emotivan i duhovno koristan  koncert također moga prijatelja Dalibora. Koncert će se održati u petak, 09.12. u Domu kulture u Pakracu u 21h.

Ulaznice za koncert po zaista promotivnoj cijeni od 25 kuna možete kupiti u Gradskoj knjižnici Lipik, Gradskoj knjižnici Pakrac, Caffe bar-u Garden, Restoranu "Nada", Caffe baru "Conversano", Caffe baru "Ruža", Pizzeria "Hookah" i u Whiskey barrel Pub-u u Pakracu. Na dan koncerta ulaz će se naplaćivati 35 kn




A nas dvojica - mi smo se razišli svaki svojim putem svjesni da ćemo se opet sastati i isključiti štoperice. Jednostavno - razgovarati ćemo!

Tvoja ljubav

Svoje vrijeme je dočekala i još jedna pjesma. Pjesma koja govori o ljubavi, o onoj bezuvjetnoj ljubavi kakve smo svi željni, svjesni svojih...