nedjelja, 18. studenoga 2012.

Dobar vam dan!!!

Nakon izvjesnog vremena ne pisanja, jutros osjećam potrebu da ipak nešto i napišem.
Činjenica da nisam pisao ne znači da nisam razmišljao. Konačno su mi se "slegli" dojmovi, smirio sam se i polako se u meni budi energija i volja za pisanjem.
Nisam baš niti vjerovao da ljudi vole čitati poneki napisani redak, pa sam ostao ugodno iznenađen kada me ljudi, poznanici, upitaše zašto ništa ne pišem, koja je nova adresa bloga, što se događa?...

Jutros, na putu do posla, na koji se u zadnje vrijeme vozim biciklom, pokisao sam, no danas se tako lijepo osjećam da mi ova kiša čak izgleda romantično i sjetno.

Čini mi se da smo mi ljudi najsretniji kada ipak uđemo u nekakvu žvotnu kolotečinu (ova riječ mi čak ružno i zvuči). Ne volimo kada se život oko nas prebrzo odvija (a to je u danjašnje vrijeme standard). Ne možemo pratiti sve događaje koje direktno ili indirektno utječu na naš život, ne možemo kontrolirati sve što poželimo i tada nam se život pretvara u gomilu stresa, nesigurnosti, nepovjerenja, zabrinutosti, pa čak i bolesti...Ti trenuci su sve češći i neizbježni jer ovo životno ludilo tjera čovjeka da se opterećuje i onim čime ne bi trebao.
 Ne znam kako vi, no meni se u tim trenucima javlja jedno sjećanje, tamo iz služenja vojnog roka.       
      Sjećam se kako sam do tada (a i sada se često zateknem u sličnoj situaciji) razmišljao o puno stvari koje trebam učiniti, što imam u novčaniku, kome se trebam javiti, što trebam obaviti, što kupiti, što prodati, s kime se naći, koga nazvati, kamo otići.. NO, kada sam se vraćao s vikenda u vojarnu, sve brige su nestajale, sva opterećenja, razna razmišljanja... Sveo sam sve na: Vojnu knjižicu i ključ od ormara u vojarni. To su bile stvari koje su mi zaista trebale i bez kojih nisam mogao funkcionirati. Ne znam, možda se ne mogu do kraja izraziti kako bi htio, no ono što sam htio reći jest da sam u tim trenucima prestao razmišljati  o nepotrebnim stvarima. Sjevši u vlak ili autobus, sve što sam morao provjeriti jest ono što mi je zaista neophodno, a to je svedeno na minimum. Ključ od ormara, vojna knjižica i karta za prijevoz.
Danas, često puta se "uhvatim" kako razmišljam o stvarima koje mi ne trebaju u životu, o stvarima koje bi možda htio imati, koje bi htio napraviti.. Ustvari, svi bi mi htjeli nekakvu sigurnost, svi težimo ka kvalitetnijem, lagodnijem, ugodnijem, lakšem životu.. No tko kaže da tako mora biti? Zar ne možemo na trenutak zastati, bar na trenutak, osvrnuti se oko sebe, zahvaliti Bogu na lijepom kišovitom danu, na djeci, roditeljima, na životu koji, doduše, pokušavamo svesti na letargiju i kukanje. Možemo li se pokrenuti i zaista za svaki dan reći da nam nije uzalud prošao?

Ja, osobno, teško da to mogu. Mnogo puta sam zaključio da mi dan baš i nije bio ispunjen, da je prošao za tren...Još jedan u nizu.. A tada mi dođe, pa se zapitam - koliko mi je dana još preostalo?
Jedan? Niti jedan?
Možda dva?
Tjedan dana? Godina? Nekoliko godina?

 Hmmmm.. Ne znam, zaista ne znam. O tome razmišljam..Dani cure kao ova kiša, koja svaki čas može prestati. Zar nije grijeh otići sa ovog svijeta ne davši svoj maksimum?

Znamo se mi, ljudi, prečesto pokušati prepustiti uvjerenjima kako se upravo ništa ne može više učiniti, kako smo na rubu, na granici izdržljivosti.. No, jesmo li to zaista? Zašto smo i dalje nezadovoljni? 
Uistinu - što bi nas trebalo voditi u životu?

Htio sam reći da ponekad ipak moramo malo stati na loptu, osvrnuti se, zadovoljni zahvaliti Bogu što imamo onoliko koliko imamo. Ipak je dobar dio naše sreće i zadovoljstva na nama samima.

Nemojmo biti zavidni, pohlepni, sebični i nezahvalni.

Te mane nam donose samo bolesti, probleme...

Probudimo u sebi ono dijete koje treba majčino mlijeko, čistu pelenu i ljubav. Gledam svoga sina kako se zadovoljno smješka, jer mu je dovoljno to što ima. Hrana za tijelo i ljubav za dušu. Tada može zaspati i odspavati miran san. Te stvari nas drže zdravima u životu, a sve ostalo će doći onoliko koliko ćemo se truditi i koliko ćemo željeti.
Želja mi je da osjetimo ono što nam zaista svima treba - ljubav prema bliženjemu, poniznost, a vrijeme - ionako je nevažno, jer nikada nećemo saznati kada će prestati teći.

četvrtak, 13. rujna 2012.

Svirka u Voodoo bar-u

U subotu, 15.09.2012. slobodno navratite u Voodoo bar u Sisku.
 U večernjim satima podijelit ćemo naš ukus s vama.

srijeda, 5. rujna 2012.

Svirka u "Starom 10"

Nakon dužeg perioda - sretan sam što vas mogu pozvati na jedan lijepi večernji izlazak u sada već kultni kafić "Stari 10" u centru Kutine.
U petak, 07.09. oko 21h svirat će za svoju i vašu dušu DP trio.




petak, 31. kolovoza 2012.

Dvije instrumentalne obrade zato što su mi i dan danas lijepe

Dvije obrade zato što su mi i dan danas lijepe

Obradio sam ih prije nekoliko godina.. Bar za jednu od njih sigurno ste nekad čuli...možda u školi..ako niste markirali... možda na nekoj fešti... ma tko će znat..




ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.

Svjetlo kom ću doći (by Dalibor Prochazka)



Ovom prekrasnom pjesmom Dalibor je na jedan poseban način zahvalio nedavno preminuloj majci za sve dobro što mu je podarila, a mene, kao slušatelja ove pjesme, ostavio u dubokom razmišljanju o ljubavi majke i djeteta i pojačao mi vjeru u ponovni susret, negdje... na nekom prekrasnom mjestu...


Evo, glasajte za Dalibora, ako vas je pjesma i izvedba imalo dotakla. A ako nije nimalo - glasajte svejedno i poslušajte ju ponovo, i ponovo, dok vas ne dotakne.

http://www.radiodalmacija.hr/sibenski-festival-12

četvrtak, 23. kolovoza 2012.

Šibenski festival

Za sat, dva, krećem u Šibenik.
Dalibor me izuzetno počastio pozvavši me da sviram klavir na njegovoj novoj pjesmi koju će izvesti u ovu subotu na Festivalu dalmatnske šansone u Šibeniku.
Pjesma se zove "Svjetlo kom ću doći" i biti će izuzetno osjetljiva za izvesti. Poslušajte uživo u subotu 25.08. 2012. na HTV1 u večernjim satima  i podržite Dalibora.



srijeda, 18. srpnja 2012.

Prima band - Žuta ruža

Kažu dečki iz Prima banda : Pa svi vrte pjesme sa novog festivala - prije reda. Pa valjda možemo i mi..
Eto, možete...

klikni na link ispod pa poslušaj:
Prima band - Žuta ruža


ponedjeljak, 16. srpnja 2012.

Urbi et orbi



Kum mi reče da nema ni traga na blogu o tome.

 19.06. 2012.  u 14:10 na svijet je stigao mali Adam! Drago naše prvo dijete!! Što drugo napisati? Imam par misli koje mi se vrzmaju po glavi, no njih ću podijeliti neki drugi puta...

Kutina, utorak, 24.07.2012., 01:44

Evo drugog puta...
Bože hvala ti za ovo prekrasno stvorenje i molim te da mi pomogneš da mu budem dobar otac na zemlji.

srijeda, 11. srpnja 2012.

Dug je put prešao...

Od ovoga :


do ovoga:


Dalibor je prešao dug put. Ali sudeći po njegovim najavama, ludilo tek dolazi!!!


ponedjeljak, 18. lipnja 2012.

subota, 19. svibnja 2012.

GRANICE

Iako već poznam nekoliko pjesama sa Daliborovog novog albuma, priznajem da sam ovim novima opet iznenađen. Album naziva "Granice" sadrži 10 pjesama i službeno još nije izašao.
 Krenuo sam napisati da su neke od tih pjesama već postigle uspjeh, ali sam, slušajući ih 
shvatio da bi to otišlo u krivom smjeru.

Što ih više slušam, to me manje briga hoće li postići uspjeh (mislim na komercijalni) ili ne. To meni nije važno.

 Meni su definitvno najbolje od svega što znam a za ostale me nije briga.
Ovaj album ne traži striktno da bude kupljen. Ovaj album traži da bude slušan i proživljen. Svaka i najtanja nit utkana u svakoj njegovoj pjesmi,dio je Daliborovog života, njegove životne filozofije, osjećaja prema svemu, a prije svega čovjeku i ljubavi. Naravno, dio sebe utkali su i vrhunski glazbenici koji su odsvirali sve te pjesme. No, ipak, vjerujem da su Daliborove pjesme te koje su dale glazbenicima (koji su svirali na albumu) posebnu energiju i volju za davanjem najboljeg od sebe. I mislim da je naziv albuma potpuno opravdan, jer, doista, radi se o granicama, onim kojim svi težimo. Granicama za savršenstom. Ovi ljudi prekrasno sviraju.
A pjesme - meni su najbolje. Ako ne vjerujete - poslušajte ih još koji puta.


1. Dan mi je
2. Bit će dobro sve
3. Volim
4. Ne budi se
5. Hvala ti
6. Granice
7. Jelena
8. Sve je jača ljubav među nama
9. Lijep mi je dan
10. Kad bi bar znala

i stvarno nemam favorita. Sve su lijepe!

srijeda, 25. travnja 2012.

Oblaci...

     Putuju oblaci i sobom upijaju razne tajne svijeta... Obišli su mnoga mjesta, isplakali suze mnoge...

    Neki od njih dugo su se zadržavali na mjestima gdje obitavaju tuga i jad; posivjeli i nabubrili od muke, putujući, pokušavaju isplakati sivilo u sebi. Poput gorkih i hladnih suza, ispiru grijehe na prašnjavim puteljcima, poljima, šumama i slivaju se u potoke, rijeke i jezera. Kap po kap, kvase izmučenu zemlju, dajući joj osvježenje da može podnijeti sve.

    Drugi pak, čisti i nevini, bijeli i mekani, nakovrđani kao ovčje runo, plove ne tražeći ništa. Samo putuju na laganom povjetarcu, kao jata ogromnih, mirnih ptica, putem uveseljavajući ljude u igri ispreplitanja sjene i sunca. Zadirkuju leptire, bube, kukce, cvjetove procvalih ranih trešanja na kojima se goste pčele. Kroz njih se nazire beskrajno plavo nebo po kojem vezu ptice, prepličući tanke niti zraka sunca...
     
     Treći su pocrnili, namrgođeni, ljutito vrište na cijeli svijet. Nakupili se u zlosutne, tamne mrlje i haraju svijetom, udarajući munjama kao da izbacuju bijes iz sebe, valjaju vjetrovima kao da žele otpuhati svo zlo ovog svijeta. Bijesni neki oblaci, što ponekad znaju dozvati sumrak i prije no što to biva kada sunce zađe..

Volim oblake, posebno kada dobiju ljubičastu ili jarko crvenu boju, kao da ih sunce farba svojom toplinom i ljubavi.

Sve fotke je slikao Tom-Cue Štimac, Kutina







ponedjeljak, 16. travnja 2012.

4 kutije cigareta za 4 dana na moru





Šteta bi bila, zaista šteta, ne iskoristiti takvu priliku, kada bi vam ju netko ponudio. 
A upravo takva prilika nudi se u Kutini. 

Slana soba u Kutini postoji  već godinu dana (ako se ne varam) i s ponosom izjavljujem da sam bio jedan od prvih korisnika. 
Danas, nakon godinu dana, i dalje povremeno odlazim u slanu sobu. U četrdesetak minuta dnevno pronalazim mir u jednom savršenom ambijentu udišući aerosol i prepuštajući se glazbi i izležavanju na super udobnoj fotelji. Nakon par tretmana, osjećam kako mi se organizam ojačao, imunitet porastao, a osjetljivost na pelud koja je ovih dana vrlo aktualna polako nestaje.
Odlučio sam napisati ovaj članak zato što možda niste dovoljno informirani o slanoj sobi. Možda niti ne znate da postoji u Kutini, nadohvat ruke. Možda imate predrasude.

 Cijenom koja je povoljnija od ikoje druge slane sobe u zemlji (koliko ja znam ne postoji niti jedna osim ove u Kutini gdje tretman stoji 80 kn),mijenjate 4 kutije cigareta za zdravlje (kao da ste nekoliko dana proveli na moru, recimo u Malom Lošinju izlažući organizam posebnom lošinjskom zraku koji je također pun aerosoli).

Znam, znam, kriza je, teško se živi i radi, ali zato sam namjerno spomenuo 4 kutije cigareta za koje uvijek nekako izmognemo novac. Netko ih popuši za 4 dana, netko za 2, a netko za 1. 
Razmislite !!
Ja sam žrtvovao nekoliko kutija cigareta i zamijenio ih za nekoliko tretmana u slanoj sobi. 
Ustvari, čak uopće više ne koristim cigarete... Koristim se slanom sobom kad god osjetim potrebu. 
Razmislite i o okruženju u kojem živimo. Stres, loša prehrana, alergije, razno-razne bolesti.. 


Meni osobno - slana soba pomaže oporaviti organizam od raznih poteškoća s kojima se nosim tjekom mjeseci i godina...

Sve informacije koje vas zanimaju o slanoj sobi u Kutini i o slanoj sobi općenito - možete saznati od vrlo ljubaznog osoblja 
na broj telefona 
     098 9886 773
    (044) 680 384
ili čak na facebook stranici

četvrtak, 22. ožujka 2012.

Neven Mijač - i san i java

     Baš sam neizmjerno sretan što sam sinoć upoznao jedno odličnog čovjeka!
       Sinoć smo Marac i ja zaletili u kafić "U dvorištu" (TMS)  u koji smo obojica banuli po prvi puta. Tamo su svirali Neven Mijač, Robert Vnuk i Jimmi Matešić. Dvije akustare i usnjak, sa odličnim vokalima. Toliko glazbe na jednom mjestu.. Srce mi je titralo od miline. Kafić, krcat do daske, nakon svake pjesme spontano ih je nagradio gromoglasnim pljeskom jer se ta energija i ljepota osjećala posvuda. Neću pisati o J. Matešiću i Robertu Vnuku iako sam imao čast i sreću svirati s obojicom vrhunskih muzičara. 
     Ono čime sam ja ostao impresioniran jest da smo nakon svirke ostali još neko vrijeme u prijateljskom razgovoru sa Nevenom i Robertom (koji su na kraju i zasvirali na dvije akustare) i srce mi se ispunjalo milinom slušajuči kako zbori čovjek koji se već tri godine bori sa zloćudnom bolesti. Čovjek kojeg svi znaju kao virtuoza na usnoj harmonici, virtuoz je izgleda u svemu, jer se ne mijenja ambijent niti kada uhvati akustičnu gitaru. Jednako lijepo i emotivno svira valjda sve čega se dohvati. A tako i pjeva.

Nevena sam doživio kao jednu duhovnu i toliko dobru osobu kakvu ja još nisam sreo. Odličnog čovjeka i odličnog muzičara. Ne mogu procjeniti je li bolji čovjek ili muzičar. Vjerujem da je jako povezano jedno s drugim. Skroman, ali toliko otvoren i pristupačan, ljubazan i velik. O Nevenu sam do sada samo slušao, ali sad sam po prvi puta  doživio kako sklopljenih očiju, otvorene duše proizvodi atmosferu i energiju. I nikako nisam znao da je riječ o tako dobrom čovjeku. Ustvari, iznenađen sam činjenicom da jedan vrhunski muzičar, ujedino i tako skroman i dobar čovjek, može biti nesklon materijalizmu niti ludim ambicijama.
On sa svojom ekipicom uživa u glazbi, svojom kreativnošću nadopunjuje i potiče ostatak ekipe i tako u krug.. Jedni druge nose, a skupa s njima trojicom plovimo i svi mi prisutni.

A s Nevenom u društvu čovjek se jednostavno ne može ne osjećati prijateljski. Prvi puta smo se vidjeli a kao da smo frendovi već 1000 godina.

     Jako sam sretan što sam upoznao tog čovjeka i s radošću se odazivam (sa CotomG4)  na subotnji koncert u Hard Place-u, za pomoć Nevenu Mijaču u borbi s njegovim bremenom, koje bez obzira na težinu Neven hrabro i odlučno nosi.
Hvala ti, Nevene, što si mi pomogao da se osjetim živim u svijetu u kojem je vrlo lako umrijeti i odustati.




subota, 3. ožujka 2012.

Stric bio, stric ostao...

Hehe, opet sam postao stric. Sinoć oko 22h dobio sam još jednog nećaka. Šogorica Rosana rodila je malog, zdravog Jonu. Tomislav je postao tata.
     ČESTITAM VAM!!!!

     Zanimljivo je da do zadnjeg nisu znali spol djeteta, čuvali su to iznenađenje za sebe. I eto, rodi se sin. Mali Slovenac...
A ja.. Ja svoga sina još uvijek čekam... Još par mjeseci...

U zadnje vrijeme nisam se baš previše oglašavao na blogu. Više sam bio zatvoren doma, radio, komponirao, pisao, svirao... I tako se opet rodila jedna zanimljiva suradnja. Gospodin Željko Pavičić poznati je tekstopisac. Napisao je jako puno pjesama cijeloj ex YU estradi, od Miše Kovača, Emilije Kokić, Nede Ukraden, Danijela Popovića, Zdravka Škendera, Srebrnih Krila, Dalibora Bruna, Dukata, Kalembera, Tereze, Zlokićke, Barlovićke itd...
     Ovih dana, dobio sam nekoliko tekstova i neke sam već uglazbio. I tako se izrodila jedna pjesma radnog naziva "Lažem sebe da mogu bez tebe" koja ne samo da je meni sjela na prvu, nego bi, izgleda, moglo dogoditi se svašta...
Na aranžmanu bi trebali poraditi i već poznata imena poput gospodina Krunoslava Dražića, Zvjezdana Marjanovića, Ante Gele...
 Uglavnom, Željko je maher za tekstove i počeli smo ozbiljno surađivati. Hvala, gospon Željko!

Bliže se rokovi za festivale, kako u Požegi, tako i u Kutjevu koji će se održati negdje početkom šestog mjeseca...

     Eto.. Za sada toliko..
Pozdrav svima i... jedva sam dočekao malo sunca u ova tmurna vremena... :)
    

ponedjeljak, 20. veljače 2012.

Tri dana u prirodi

     Ovaj vikend proveo sam vrlo zanimljivo... Marina kaže: Kao u staro doba. Žene kod kuće klešu u kamenu, a mužjaci odoše u lov...Ha,ha,ha..

Bio sam tri dana u mjestu Šegote, u blizini Jablanca, odakle vozi trajekt za otok Rab. Moja dva bratića i ja zaputili smo se u petak oko podneva...Za par sati stigli smo do Senja, gdje se još uvijek osjećaju posljedice ove malo jače zime i posebno poznate nam senjske bure.
Godinama odlazim na ljetovanje u Šegote, jer je to jedno specifično mjesto. Šegote se nalaze tridesetak kilometara južno od Senja te nekoliko kilometara od mora, na podosta nadmorske visine. Dovoljno da čovjek može reći da stanuje na Velebitu. Iz tog prekrasnog zaselka pruža se prekrasan pogled na jadran, na otok Rab, Pag. Dan nakon bure i kiše, kada se more smiri a pogled razbistri, u daljini, kristalno jasno vidi se i otok Lošinj. No to su bila moja dosadašnja, ljetna iskustva, kad je bura (koja je u tom kraju česta i snažna) dolazila kao osvježenje u vrućim, suncem uprženim danima.
     Novo iskustvo je bilo otići u veljači, kada je tamo vrlo, vrlo hladno. Temperature su na svega par stupnjeva iznad nule, no i mali povjetarac tjera led u kosti i prisiljava na respekt prirode velebitskog surovog kraja. Ono, čemu sam oduvijek težio jest upravo to. Prekrasna priroda, prekrasan pogled i najvažnije - mir i tišina. Nema turista, nema gužvi. Doduše, nedavno, prije no što smo došli, u Jablancu i svim okolnim mjestima dva tjedna nije bilo niti struje niti vode. No, stanje se polako stabilizira i moja dva bratića, Vjeran i Neven, i ja ubrzano odlažemo stvari u kući, grijemo jednu prostoriju u kojoj ćemo prespavati. Neven kontrolira i priprema štapove za lignjolov, sa posebnim, skupim mamcima (priznajem da još uvijek ne znam kako se ti mamci točno zovu, ali znam da ih proizvode Japanci i da stvarno primamljivo izgledaju.

Kada smo se dobro obundali, obukli nekoliko slojeva odjeće, zaputili smo se na obalu, jer je sunce bilo pri zalasku i vrijeme liganja se bližilo. Imam problema sa zabacivanjem udica, nisam baš profić kao moja dva bratića, koje slobodno mogu nazvati starim morskim vukovima. Stoga, prvih nekoliko puta Neven mi je pomogao. I moja prva lignja je pala. :)
I tako nekoliko sati, dok se noć nadvijala nad Jablancem. Nakon par sati osjećao sam kako mi se prsti na nogama lede od stajanja na mjestu, iako sam imao duple čarape.. Auuhhh.. Ali osjećaj kod čupanja tih morskih "nemani" iz mora tjera me da ne odustajem. Moja dva morska vuka, Neven i Vjeran, već su nalovili dosta komada, brži su, puno iskusniji i istančanog osjećaja za vibracije i trzaje pod morem.

Oko osam sati navečer vratili smo se kući i nakon brzinske večere polijegali spavati. Ne bi čovjek vjerovao, no par sati koncentriranog stajanja na mjestu i trzanja štapom za pecanje, borbe sa morskim nemanima, toliko iscrpi čovjeka da smo (uz pokoju pošalicu i par savjeta za iduće dane) brzo pozaspali.  Ustajanje u dva ujutro, pa do svitanja.. Pa opet spavanac do podneva... I tako tri dana. Ja sam uz te obveze uspjevao i slikati nekoliko meni lijepih fotki zalaska zubatog sunca. Njih ću ubaciti u galeriju slika, kad ću ju uređivati, kroz par dana. Vratili se u Kutinu u nedjelju popodne. Izmoreni, no prepuni dojmova iz lijepe zimske avanture za vikend.

subota, 14. siječnja 2012.

Svakako dođite u Kutinu

Evo nekoliko genijalnih fotki moga susjeda umjetnika Tom-a Štimca!
Uživajte i obavezno dođite u Kutinu!










ponedjeljak, 9. siječnja 2012.

Odakle Rus u Kutini?

      Sjedim ja tako doma i nešto prčkam po kompjuteru, spajam sa karticom, synthom, čačkam, šaltam kablove po zidu, brišem prašinu iza kompa, kad eto ti punice na vrata. Uhhh, pomislim ja, što je sad bilo?
Kaže ona: Evo na ulazu u dvorište stoji čovjek, treba tebe. Ništa drugo ne razumijem.
Ja vanka, kad ono - stvarno, zaista. Sitan čovjek, u nekim ranim četrdesetima, promukla glasa, pomalo odrpan.. Priča on engleski i to perfektan engleski.
     Zove se Aleks, što je skraćeno od Aleksej, trenutno je u azilu u Kutini. Kaže on da nas je čuo kako sviramo negdje vani i odlučio me potražiti. I.... nekako me pronašao.
Pitam ja o čemu se tu radi, a on, skromnim, uplašenim glasom kaže kako piše pjesme, svira gitaru i pjeva i kako bi volio da mu pomognem da snimimo par pjesama i ako je moguće da mu pronađem kakvu gažu.
I eto, ne budi lijen, dogovorio se ja s njim da dođe jedan dan i da ponese svoje bilješke i snimke pa da ćemo vidjeti mogu li mu kako pomoći.
     Roditelji su me odgajali da pomažem svakome kome treba pomoći, no kada je on otišao iz dvorišta, počeo sam razmišljati- Odakle on tu? Zašto je pobjegao iz Rusije? Što ako je nekakav luđak? Špijun? Tko zna išta o tom čovjeku?? No, ipak, djelovao je dosta zabrinuto i zaplašeno, a odmah sam i skužio kako nema niti kinte, tek neku malu, simboličnu pomoć što svi, koji su u azilu dobivaju. I tako sam ja odlučio naći se s njim.
     Nakon par dana, došao je. Odlučio sam malo ispitati zbog čega je pobjegao, no bio je dosta tajnovit i nikako nisam mogao otvoriti ga. No, nije nam to niti bilo prevažno. Čovjek zaista piše lijepe pjesme, isključivo na engleskom. Glazbu također komponira, čak je imao i stick sa nekim demo snimkama.. I još nešto. Iza tog siromašnog izgleda, krio se čovjek sa završenim pravnim fakultetom.
Kopavši po njegovim papirima, odlučili smo da ćemo napraviti pjesmu koju smo kasnije nazvali "Sorry"
Tekst i većinu melodije je Aleks već imao u glavi i na papiru, ja sam samo malo pripomogao oko harmonije i aranžmana. Na Motifu sam napravio većinu posla i kad je došlo vrijeme da to netko i otpjeva - zaključismo da je najbolje da on i otpjeva tu pjesmu.
Družili smo se Aleks i ja nekoliko mjeseci, ja sam mu davao i kupovao duhan, jer je jadan umalo počeo pušiti i slamu skupljenu po dvorištu. Nabavili smo mu i mobić i karticu da lakše možemo kontaktirati i dogovarati kad ćemo se naći. Kada sam imao novca znao sam mu dati da ima za kavu. (prvi dan kada smo se dogovorili da ćemo se naći u kafiću - zatekao sam ga kako muti šećer u vodi i to pije tvrdeći kako je to izvanredno piće).  Dalibor mu je prvom prilikom kad ga je vidio dao 100 kn. Uspjeli smo nabaviti mu i nekakve robe. Bližila se zima i Aleks se počeo raspitivati o avionskim kartama za razne zemlje, jer mu je vrijeme boravka u Hrvatskoj isticalo.
      I samo je jedan dan došao iznenada - pozdravio se sa mnom, rekao mi da ima kćer i ženu koje je morao ostaviti, tamo u Rusiji. Ostavio mi je i neke pjesme na mini diskovima. Ja sam mu poklonio svoju kapu, otpratio na vlak za Zagreb. Od tada - izgubio mu se svaki trag. Aleks mi je bio prijatelj, koji je nestao kako se i stvorio. Ono što je ostalo od našeg druženja jest jedna meni prekrasna pjesma u kojoj sam osjetio da je Aleks dubok i osjećajan, dobar čovjek i da mu je često u životu tuga bila jedini suputnik.
Izvolite! Poslušajte!

nedjelja, 1. siječnja 2012.

Sretna Nova godina

     Mislio sam svakom pojedinačno čestitati Novu godinu, ali to bi vjerojatno morao pisati bar dva dana, pa sam odustao. Kasno sam se pokrenuo danas. Valjda je i to normalno.
 
      Želim nam svima SRETNU NOVU 2012. GODINU! Neka nam bude zdrava, dobra, bolja nego prošla.

     Želim da nađemo više vremena jedni za druge, ali i da svatko od nas više poradi na sebi. Da ostanemo svjesni svojih vrlina i kvaliteta, da sačuvamo i njegujemo svoje dostojanstvo, poštenje i čast. Da i dalje praštamo jedni drugima.
Da lakše prepoznamo i one negativne stvari, naše mane koje nas ili druge čine nesretnima i nezadovoljnima. Da poštujemo svoju obitelj, svoje susjede, ljude s kojima se svakodnevno susrećemo.
Velike su to želje, ali nisu neostvarive. Sa ostvarenjem istih, imati ćemo i sve drugo, zdravlje, radost u srcu. Želim nam svima SRETNU NOVU 2012. GODINU!

Eh da.. Ako se vratite post prije ovoga - samo da vam kažem: Ipak sam Novu godinu dočekao svirajući. :) Ahhh....

Tvoja ljubav

Svoje vrijeme je dočekala i još jedna pjesma. Pjesma koja govori o ljubavi, o onoj bezuvjetnoj ljubavi kakve smo svi željni, svjesni svojih...