ponedjeljak, 20. veljače 2012.

Tri dana u prirodi

     Ovaj vikend proveo sam vrlo zanimljivo... Marina kaže: Kao u staro doba. Žene kod kuće klešu u kamenu, a mužjaci odoše u lov...Ha,ha,ha..

Bio sam tri dana u mjestu Šegote, u blizini Jablanca, odakle vozi trajekt za otok Rab. Moja dva bratića i ja zaputili smo se u petak oko podneva...Za par sati stigli smo do Senja, gdje se još uvijek osjećaju posljedice ove malo jače zime i posebno poznate nam senjske bure.
Godinama odlazim na ljetovanje u Šegote, jer je to jedno specifično mjesto. Šegote se nalaze tridesetak kilometara južno od Senja te nekoliko kilometara od mora, na podosta nadmorske visine. Dovoljno da čovjek može reći da stanuje na Velebitu. Iz tog prekrasnog zaselka pruža se prekrasan pogled na jadran, na otok Rab, Pag. Dan nakon bure i kiše, kada se more smiri a pogled razbistri, u daljini, kristalno jasno vidi se i otok Lošinj. No to su bila moja dosadašnja, ljetna iskustva, kad je bura (koja je u tom kraju česta i snažna) dolazila kao osvježenje u vrućim, suncem uprženim danima.
     Novo iskustvo je bilo otići u veljači, kada je tamo vrlo, vrlo hladno. Temperature su na svega par stupnjeva iznad nule, no i mali povjetarac tjera led u kosti i prisiljava na respekt prirode velebitskog surovog kraja. Ono, čemu sam oduvijek težio jest upravo to. Prekrasna priroda, prekrasan pogled i najvažnije - mir i tišina. Nema turista, nema gužvi. Doduše, nedavno, prije no što smo došli, u Jablancu i svim okolnim mjestima dva tjedna nije bilo niti struje niti vode. No, stanje se polako stabilizira i moja dva bratića, Vjeran i Neven, i ja ubrzano odlažemo stvari u kući, grijemo jednu prostoriju u kojoj ćemo prespavati. Neven kontrolira i priprema štapove za lignjolov, sa posebnim, skupim mamcima (priznajem da još uvijek ne znam kako se ti mamci točno zovu, ali znam da ih proizvode Japanci i da stvarno primamljivo izgledaju.

Kada smo se dobro obundali, obukli nekoliko slojeva odjeće, zaputili smo se na obalu, jer je sunce bilo pri zalasku i vrijeme liganja se bližilo. Imam problema sa zabacivanjem udica, nisam baš profić kao moja dva bratića, koje slobodno mogu nazvati starim morskim vukovima. Stoga, prvih nekoliko puta Neven mi je pomogao. I moja prva lignja je pala. :)
I tako nekoliko sati, dok se noć nadvijala nad Jablancem. Nakon par sati osjećao sam kako mi se prsti na nogama lede od stajanja na mjestu, iako sam imao duple čarape.. Auuhhh.. Ali osjećaj kod čupanja tih morskih "nemani" iz mora tjera me da ne odustajem. Moja dva morska vuka, Neven i Vjeran, već su nalovili dosta komada, brži su, puno iskusniji i istančanog osjećaja za vibracije i trzaje pod morem.

Oko osam sati navečer vratili smo se kući i nakon brzinske večere polijegali spavati. Ne bi čovjek vjerovao, no par sati koncentriranog stajanja na mjestu i trzanja štapom za pecanje, borbe sa morskim nemanima, toliko iscrpi čovjeka da smo (uz pokoju pošalicu i par savjeta za iduće dane) brzo pozaspali.  Ustajanje u dva ujutro, pa do svitanja.. Pa opet spavanac do podneva... I tako tri dana. Ja sam uz te obveze uspjevao i slikati nekoliko meni lijepih fotki zalaska zubatog sunca. Njih ću ubaciti u galeriju slika, kad ću ju uređivati, kroz par dana. Vratili se u Kutinu u nedjelju popodne. Izmoreni, no prepuni dojmova iz lijepe zimske avanture za vikend.

Tvoja ljubav

Svoje vrijeme je dočekala i još jedna pjesma. Pjesma koja govori o ljubavi, o onoj bezuvjetnoj ljubavi kakve smo svi željni, svjesni svojih...