nedjelja, 18. studenoga 2012.

Dobar vam dan!!!

Nakon izvjesnog vremena ne pisanja, jutros osjećam potrebu da ipak nešto i napišem.
Činjenica da nisam pisao ne znači da nisam razmišljao. Konačno su mi se "slegli" dojmovi, smirio sam se i polako se u meni budi energija i volja za pisanjem.
Nisam baš niti vjerovao da ljudi vole čitati poneki napisani redak, pa sam ostao ugodno iznenađen kada me ljudi, poznanici, upitaše zašto ništa ne pišem, koja je nova adresa bloga, što se događa?...

Jutros, na putu do posla, na koji se u zadnje vrijeme vozim biciklom, pokisao sam, no danas se tako lijepo osjećam da mi ova kiša čak izgleda romantično i sjetno.

Čini mi se da smo mi ljudi najsretniji kada ipak uđemo u nekakvu žvotnu kolotečinu (ova riječ mi čak ružno i zvuči). Ne volimo kada se život oko nas prebrzo odvija (a to je u danjašnje vrijeme standard). Ne možemo pratiti sve događaje koje direktno ili indirektno utječu na naš život, ne možemo kontrolirati sve što poželimo i tada nam se život pretvara u gomilu stresa, nesigurnosti, nepovjerenja, zabrinutosti, pa čak i bolesti...Ti trenuci su sve češći i neizbježni jer ovo životno ludilo tjera čovjeka da se opterećuje i onim čime ne bi trebao.
 Ne znam kako vi, no meni se u tim trenucima javlja jedno sjećanje, tamo iz služenja vojnog roka.       
      Sjećam se kako sam do tada (a i sada se često zateknem u sličnoj situaciji) razmišljao o puno stvari koje trebam učiniti, što imam u novčaniku, kome se trebam javiti, što trebam obaviti, što kupiti, što prodati, s kime se naći, koga nazvati, kamo otići.. NO, kada sam se vraćao s vikenda u vojarnu, sve brige su nestajale, sva opterećenja, razna razmišljanja... Sveo sam sve na: Vojnu knjižicu i ključ od ormara u vojarni. To su bile stvari koje su mi zaista trebale i bez kojih nisam mogao funkcionirati. Ne znam, možda se ne mogu do kraja izraziti kako bi htio, no ono što sam htio reći jest da sam u tim trenucima prestao razmišljati  o nepotrebnim stvarima. Sjevši u vlak ili autobus, sve što sam morao provjeriti jest ono što mi je zaista neophodno, a to je svedeno na minimum. Ključ od ormara, vojna knjižica i karta za prijevoz.
Danas, često puta se "uhvatim" kako razmišljam o stvarima koje mi ne trebaju u životu, o stvarima koje bi možda htio imati, koje bi htio napraviti.. Ustvari, svi bi mi htjeli nekakvu sigurnost, svi težimo ka kvalitetnijem, lagodnijem, ugodnijem, lakšem životu.. No tko kaže da tako mora biti? Zar ne možemo na trenutak zastati, bar na trenutak, osvrnuti se oko sebe, zahvaliti Bogu na lijepom kišovitom danu, na djeci, roditeljima, na životu koji, doduše, pokušavamo svesti na letargiju i kukanje. Možemo li se pokrenuti i zaista za svaki dan reći da nam nije uzalud prošao?

Ja, osobno, teško da to mogu. Mnogo puta sam zaključio da mi dan baš i nije bio ispunjen, da je prošao za tren...Još jedan u nizu.. A tada mi dođe, pa se zapitam - koliko mi je dana još preostalo?
Jedan? Niti jedan?
Možda dva?
Tjedan dana? Godina? Nekoliko godina?

 Hmmmm.. Ne znam, zaista ne znam. O tome razmišljam..Dani cure kao ova kiša, koja svaki čas može prestati. Zar nije grijeh otići sa ovog svijeta ne davši svoj maksimum?

Znamo se mi, ljudi, prečesto pokušati prepustiti uvjerenjima kako se upravo ništa ne može više učiniti, kako smo na rubu, na granici izdržljivosti.. No, jesmo li to zaista? Zašto smo i dalje nezadovoljni? 
Uistinu - što bi nas trebalo voditi u životu?

Htio sam reći da ponekad ipak moramo malo stati na loptu, osvrnuti se, zadovoljni zahvaliti Bogu što imamo onoliko koliko imamo. Ipak je dobar dio naše sreće i zadovoljstva na nama samima.

Nemojmo biti zavidni, pohlepni, sebični i nezahvalni.

Te mane nam donose samo bolesti, probleme...

Probudimo u sebi ono dijete koje treba majčino mlijeko, čistu pelenu i ljubav. Gledam svoga sina kako se zadovoljno smješka, jer mu je dovoljno to što ima. Hrana za tijelo i ljubav za dušu. Tada može zaspati i odspavati miran san. Te stvari nas drže zdravima u životu, a sve ostalo će doći onoliko koliko ćemo se truditi i koliko ćemo željeti.
Želja mi je da osjetimo ono što nam zaista svima treba - ljubav prema bliženjemu, poniznost, a vrijeme - ionako je nevažno, jer nikada nećemo saznati kada će prestati teći.

Tvoja ljubav

Svoje vrijeme je dočekala i još jedna pjesma. Pjesma koja govori o ljubavi, o onoj bezuvjetnoj ljubavi kakve smo svi željni, svjesni svojih...